Najveći dio srednjeg i južnog dijela zauzimaju kremenito-šljunkovite naslage, koje, prema K a c e r - u (4), uslovljavaju njegov brežuljasti reljef. Na zapadnom kraju, između Bojišta i Sopilja, — a tamo se nalazi i Srednja Voda, — ima mnogobrojnih oblutaka nekog kvarcitnog kremenog pješčara, koji potiče iz verfenskih slojeva. Ovi su ovdje ili autohtoni, ili su u kvarteru naplavljene sa trijaskog područja na sjeveroistoku Polja. Ovi izolirajući slojevi omogućili su opstanak kalcifobnoj droseri, i zbog njihove nepropustljivosti za vodu nailazi se u ovome dijelu Polja na nekoliko većih i manjih izvora, od kojih se neki nalaze na samome dnu Polja, stvarajući baru kod Srednje Vode. Voda se sakuplja u jednoj maloj depresiji od oko 1 do 1,5 m dubine,, a njene površine obrasla je biljka Menyanthes trifoliata. Prema istoku vode se razlijevaju u ravno polje, gdje stvaraju plitke močvare. Ovaj močvarni teren, koji se proteže prema Zelenoj Bari džombastog je reljefa te je zbog svoje neobradivosti prepušten trajnoj paši, kao što je redovno slučaj kod ovog reljefa u kraškim poljima. Na rubu depresije i kraj nekih izvora u njegovoj okolini nailazimo na biljku Drosera. Najčešće je zastupljena na istočnom rubu depresije, na jednom prostoru koji ne zaprema možda ni 100 m2. Ona ovdje raste u jastucima S p h a g n u m – a kao i direktno u zemlji. U neposrednoj blizini bare raste veoma brojno na humcima džombi, dok je u vlažnim međuprostorima nema. Tek u većoj udaljenosti od bare nalazimo je i na dnu samoga Polja. Izgleda kao da Drosera izbjegava odveć vlažna mjesta ili takva koja su po svoj prilici poplavljena zimi. Voda u depresiji nikada ne presušuje, tako da ona, kao i bezbroj malih izvora oko nje, stalno održavaju u zraku onaj stepen vlage koji je potreban za uspijevanje S p h a g n u m - a , drosere i njihovih pratilica.

Sa nekoliko džombi vađeni su uzorci zemljišta i to sa takvih mjesta gdje Drosera raste neposredno iz zemlje. Oni su dobro pomiješani i podvrgnuti analizama, tako da se iz ovog prosječnog uzorka tla dobiju vrijednosti koje odgovaraju stvarnoj rizosferi te biljke. pH vrijednosti ovog prosječnog uzorka iznose u H2O 4,78 a u n-KCl 3,95.1 Vrijednosti adsorpcionog kompleksa tla (prema K a p p e n u ) jesu sljedeće: S=10.30 mgekv., T-S = = 15.06 mgekv., T = 25.36 mgekv. i V u °/o 40.61.Zemljište je, prema tome, srednje opskrbljeno bazama a po stepenu zasićenosti pripada, prema G r a č a n i n u srednje opodzoljenom tipu. Međutim, prema vrijednostima aktuelnog i supstituciskog aciditeta pripada ekstremno kiselim tlima ( B r a u n B l a n q u e t , Pflanzensoziologie, 1928, p. 141), te izgleda da je ovo svojstvo važnije za opstanak biljke Drosera.

Ovo stanište je izloženo intenzivnoj paši, te zbog blizine sela i prisutnosti obilnih vrela naročito dolazi na nj stoka. Iz ovog razloga je vegetaciski pokrov jako popasen, te je broj biljaka koje se mogu ustanoviti kao pratilice Drosere vrlo malen. Od ovih dolaze u samoj bari pored dominantne vrste Menyanthes trifoliata L. Eriophorum gracile Koch (Nova za Hercegovinu) Equisetum limosum L., Ranunculus ophioglossifolius Vill., Carex vesicaria L. (Nova za H.), i Heleocharis paluster R. Br., a na suvljem dijelu, na pravome staništu drosere, pojavljuje se najviše Polytrichum commune L. On ne dominira samo ovdje već i na cijelom kompleksu džombi koji se proteže na istok prema Zelenoj Bari. Nadalje dolaze od mahovina sljedeće vrste: Sphagnum inundatum Russ., Sphagnum cymbifolium Erh., Sphagnum plumulosum Roll., Philonotis calcarea Schpr., Drepanocladus aduncus (Hedw.) Moenken var. polycarpicus (Bland.) Mahovine je determinirao dr. h. c. A. S c h u - m a c h e r , Waldbrohl, na čemu mu dugujem zahvalnost. Sve vrste Sphagnum-a su nove za Hercegovinu, a S. plumulosum za cijelo područje BiH. (6,7). Od viših biljaka nalazimo ovdje većinom takve vrste, koje zbog svog niskog uzrasta nisu tako izložene paši, kao: Carex lepidocarpa Tsch. Carex stellulata Good., 1 Mjerenja je izvršio prof. ing. G. Janeković, profesor Poljopr. šumarskog fakulteta u Sarajevu, te mu se i na ovome mjestu najljepše zahvaljujem. Analiza je izvršena staklenim elektrodama Phillips-ovim univerzalnim pH metrom. Carex Oederi (Retz) A. et G., Nardus stricta L., Potentilla erecta (L.) Hampe, Sieglingia decumbens (L.) Bernh., Sesleria uliginosa Opiz., Festuca pseudovina Hack., Deschampsia media R. Sch., Veronica officinalis L., i neke druge biljke vlažnih staništa, kao MoVnia coerulea (L.) Mnch., Agrostis alba L., Gratiola officinalis L., Succisa pratensis Mnch., itd. Ova sastojina pripada prelaznim cretovima te je jedina do danas poznata u Hercegovini. Kako je samo fragmentarno razvijena i znatno oštećena pašom, to se njena sociološka pripadnost može utvrditi samo upoređivanjem sa malim brojem prelaznih cretova u Bosni kao i u Hrvatskoj, koje je opisao I. H o r v a t (2,3). Na njima je zastupljena zajednica Rhynchosporetum albae, kojoj, po svoj prilici, pripada i nevesinjska sastojina. Zajedničke vrste jesu Drosera rotundifolia, Carex stellulata i C. Oederi, dok se Menyanthes trifoliata u kraškim poljima mora pribrojiti svezi Caricion fuscae. Biljke Rhynchospora alba nema u sastojini kod Srednje Vode, ali ova vrsta nije poznata ni na ostalom području BiH. Značajna je pojava biljke Eriophorum gracile, koja je, uglavnom, raširena u nizinama sjeverne Evrope, dok je na jugu vrlo rijetka. U svojoj domovini je ova biljka strogo vezana za jednu svezu niskih cretova — Caricion lasiocarpae — (8), koja stvara prelaz između zajednice Rhynchosporetum albae i sveza Caricion fuscae i C. Davallianae, te možda i hercegovački cret nosi obilježje prelazne sastojine.

Kao ostaci jedne hladnije, vlažne klime, cretovi su u našim krajevima reliktnog značaja te postepeno nestaju pod uticajem suhe klime panonskog karaktera (3). Tako se i u ovoj sastojini može promatrati, naprimjer, prodiranje submediteranske biljke Deschampsia media. U cretovima se nalaze mnoge borealne vrste koje su doselile za vrijeme oleđavanja u naše krajeve, a tako isto ima i današnje geografsko rasprostranjenje vrste Drosera u Evropi prema H e g i - u (1) očitu vezu sa glacijacijom. Cretovi su prema jugu sve rjeđi. Dok se u Sloveniji i u Hrvatskoj još nalazi priličan broj ovih sastojina, u Bosni su poznate svega tri značajnije i to na Vranici, Zvijezdi planini i na Klokotima. Ove sastojine bi se morale staviti pod zaštitu a tako isto i stanište vrste Drosera u Nevesinjskom Polju. Provođenje zaštite staništa u Nevesinjskom Polju je u toliko lakše, što njome ne bi bio ugrožen ničiji interes već stoga, što se radi samo ovrlo maloj površini.

Zbog intenzivne paše i blizine sela stanište u Nevesinjskom Polju moglo bi lako nestati, a, osim toga, zaštitom ove površine omogućio bi se biljkama nesmetani razvoj. Nadalje, ne bi se smjelo dozvoliti da nivo vode opada u samoj bari, što bi moglo uslijediti nekim pothvatom stanovništva, kao, naprimjer kopanjem bunara, odvodnjavanjem ili na drugi način, čime bi nestala ne samo Drosera, već i druge interesantne pratilice, a to bi značilo propast cijele sastojine.